Priča, kao i mnoge druge u kojima roditelji tragaju za načinom kako bi pomogli svom djetetu. Dug put, prepun slijepih ulica na koje nailaze i putokaze koje im nudi sistem u kome žive, vodi ih do nas, koji smo u tom trenutku, reklo bi se s pravom, bili Ajdinovo svjetlo na kraju tunela.
Možda se pitate kako to možemo da tvrdimo? Nastavite dalje i shvatićete zašto stojimo iza vlastitih riječi!
Odrastanje u dvojezičnoj sredini u velikom broju slučajeva, zna biti jako izazovno za djecu koja kasne u nekim oblastima razvoja.
Uključivanje u proces tretmana najčešće zahtijeva rad sa tarapeutom na stranom jeziku(Engleskom ili Njemačkom), što ne daje nikakve rezultate, ako dijete nije savladalo maternji jezik.
Uvidjevši da terapije i tretmani ne daju ni minalnog pomaka, majka donosi odluku da je vrijeme da pomoć potraži na drugom mjestu.
Prave stvari dolaze u pravom trenutku kada znamo šta hoćemo!
Slučajno ili ne, majka nailazi na emisiju u kojoj smo govorili o ranim znacima autizma i značaju rane intervencije.(ubaciti video)
To je bio trenutak kada je donijela odluku da bez dugog čekanja krene u avanturu iz koje će njen sin i njena porodica izaći jedino kao pobjednici!
“Napišem nekoliko redova pa obrišem”
Riječi su majke koja u tom trenutku nije znala kako da sastavi poruku i da nam se obrati za pomoć, sve dok uz podršku supruga nije skupila snage i donijela odluku.
Strah, briga, neizvjesnost..
Roditelju su, opravdano, tokom prvog razgovora odavali brigu i strah neizvjesnosti, jer nisu znali na koji način mogu pomoći djetetu koje je vidno, svakim danom pokazivalo sve više znakova kašnjenja u razvoju.
Oni nisu stručnjaci u polju procjene dječijeg razvoja, ali su, vodeći se iskustvom odrastanja starije kćerke i služeći se instinktom prepoznali da se ovaj put stvari ne odvijaju kako bi trebalo.
U kojim oblastima smo primjetili odstupanje u razvoju?
Prva procjena je potvrdila njihove sumnje! Dijete je pokazivalo znake kašnjenja u oblastima finih motoričkih sposobnosti, grafomotorike, govorno-jezičkog razvoja (na receptivnom i ekspresivnom nivou), socio-emocionalnog razvoja, kao i kognitivnih sposobnosti.
Iako bi neko pomislio da je u redu dati djetetu period da bude dijete i da će se kašnjenja nadomjestiti sama po sebi, jer svako dijete je individua za sebe, srećom ni mi, a ni roditelji, nismo bili takvog stava.
Prvi korak: Roditeljima jasno predočiti stanje!
Sva odstupanja što smo primijetili shvatili smo ozbiljno, a prvi korak jeste da roditeljima jasno predočimo stanje, a to podrazumijeva koliko je kašnjenje u odnosu na kriterijume tipičnog razvoja, te u kojim oblastima i na kom nivou se dijete nalazil u datom trenutku.
Drugi korak je određivanje termina i kretanje sa radom!
„Tabula rasa“ koja čeka ...
Kada iz ove perspektive opisujemo dijete sa početka naše saradnje, najslikovitiji opis bi bio „tabula rasa“, neispisana ploča po kojoj smo trebali brzo, sigurno i spretno upisati osnove i nadomjestiti vidna kašnjenja.
Dakle, jedino što smo imali bilo je malo, plavo biće koje vapi za pomoći, bez razvijenog pokaznog gesta, kontakta očima ili sposobnosti imitacije naših pokreta, čak ni onih najjednostavnijih poput „pljesni“ ili „pošalji poljubac“.
Koliko često je dijete dobijalo tretmane i kada su se pojavili prvi rezultati?
Obzirom na intenzitet kašnjenja u razvoju, preporuka je bila četiri tretmana sedmično, što su roditelji bespogovorno prihvatili.
Štaviše, majka sa djetetom je vježbala i mimo naših susreta.
Nisu je sputavali ni posao, ni vikendi, pa čak ni godišnji odmor gdje bi ponijela sve potrebne materijale i radila uporno i posvećeno.
Samostalne momente vježbanja, redovno nam je snimala i slala kako bi dobila mišljenje i smjernice za dalji rad.
Takva odlučnost za napredak je urodila plodom, pa su se nakon samo nekoliko mjeseci pojavili prvi rezultati poput razvijenog pokaznog gesta, te prvih znakova razumijevanja, bolje pažnje i prisutnosti djeteta u toku tretmana, ali i u svakodnevnim aktivnostima.
Sve to je bio dovoljan razlog da ne odustajemo i da postepeno usložnjavamo zadatke i intenzitet rada.
"Opuštanje" nakon prvog rezultata?
Prve rezultate smo dočekali sa oduševljenjem i radošću, ali to nas nikako ne navodi na misao da smo riješili problem i da možemo smanjiti intenzitet i broj tretmana.
Naprotiv, rezultati trebaju da posluže kao vjetar u leđa.
Majka je napredak koristila kao motivaciju da nove zadatke i izazove prihvati lakše. Nikako ne smijemo izostaviti podršku koju je pružao suprug!
Pored tretmana, ključna je saradnja cijele porodice. Praksa pokazuje da je bez toga napredak jako otežan.
Proces odvikavanja od pelena-naredni izazov...
Napredak smo prepoznali kao trenutak da započnemo naredni izazov, a to je proces odvikavanja od pelena gdje dijete pokazuje napredak i za samo sedam dana, bez trenutka regresije, uspostavlja naviku odlaska na tutu ili toalet.
No, osoblje u vrtiću nije pokazivalo razumijevanje za djetetove potrebe, pa su mu na štetu uporno vraćali pelene, dok je majka, istovremeno, uporno kod kuće insistirala da dječak pelene ne koristi.
I prije nego pomislite da je to bio Sizifov posao, nakon skoro godinu dana, u vrtiću su konačno prepoznali djetetovu nepogrešivu sposobnost kontrole sfinktera i davanja znaka kada želi samostalno otići u toalet.
Šta uraditi ako dijete napreduje, ali ne govori?
Od djeteta koje ne može razlikovati i pokazati prstom šta je jabuka, a šta banana, sada imamo dječaka koji uspješno razvrstava pojmove u kategorije, prepoznaje zanimanja i njihove elemente, donosi logičke zaključke šta od ponuđenih stavki ne pripada nizu.
Ali, dijete i dalje ne govori!
Dijete i dalje nije imalo razvijenu sposobnost oponašanja životinja, tzv. onomatopeju, nije uspostavljao verbalnu komunikaciju sa okolinom, nije dozivao mamu i tatu, ali je bio svjestan sebe i nas koji vjerujemo u njega i ne odustajemo!
Zato, ako ste u sličnoj situaciji dok čitate ove redove, vjerujte nam, nemojte ni vi odustajati!
Momenat kada je u praznu ploču upisano prvo slovo!
Avgust mjesec, sezona godišnjih odmora za većinu, ali ne i za nas, jer mi imamo posao da završimo
Mnogo veća nagrada od odmora je prvi slog koji smo dobili, a zatim prva onomatopeja i pazite sad, prva riječ „bobi“ (animirani lik sa reklame)!
Da je postojao uređaj koji je u tim trenucima mjerio našu sreću, vjerovatno bi brojke premašivale sve moguće mjerne parametre!
Od bespomoćnog dječaka dobili smo hrabrog borca koji niže riječ za riječ, raduje se časovima i svakim danom nas oduševi novim napretkom!
Dijete je progovorilo, možemo li prekinuti sa tretmanima?
Ovakva misao roditeljima nije padala na pamet!
Prvi glasovi i riječi su bili novi vjetar u leđa za intenzivnijim radom, jer posao nije gotov.
Napredak je bio melem za sve rane načinjene oštricama strahova, sumnji i godina čekanja!
Zbog takvog stava, sada nakon dvije godine kontinuiranog rada, dječak sastavlja proste rečenice od tri rečenična člana, odgovara na pitanje koliko ima godina i kako se zove.
Koliko smo tek ponosni mi dok slušamo njegove riječi „Imam šest godina!“ .
Više od posla
No, ovo nije samo priča o putu napretka i nama koji vjerujemo i radimo! Naša sreća je, kako smo i rekli, nemjerljiva i ova priča govori da je rad sa djecom i pružanje tretmana više od posla!
Sa ovim ističemo snagu i upornost jedne majke koja je zajedno sa terapeutom došla do cilja o kojem je nekada mogla samo maštati i potajno se nadati, o majci čije dijete govori, o suprugu i ocu koji vjeruje, daje podršku i vraća snagu u trenucima kada se njegovi najbliži umore!
S druge strane, ovo je primjer kako istina može biti bolna, ali kako je jedini put do rješenja i napretka njeno prihvatanje.
Odgovor roditelja koji su prošli ovaj trnoviti put uvijek će vam reći da ne čekate, jer promjena neće doći sama, a problem će postati veći.
Sa takvim stavom se slažemo i mi koji svakodnevno radimo sa djecom i roditeljima, a uz to tvrdimo da je napredak ponekad spor, sa hiljadu mogućih razloga da se odustane.
Isto tako, svaki i najmanji napredak je vrijedan i jedino kontinuiran rad, upornost, vjera i ljubav mogu ispisati prazne ploče divnom pričom poput ove koju ste upravo pročitali.