Ni minut vremena djeca do treće godine ne smiju biti izložena ekranu

Statistika kaže da vršnjaci tog uzrasta provode čak i do 7 sati dnevno ispred malih i velikih ekrana…

Često vi kao roditelj kupujete vrijeme za sebe servirajući djetetu telefon ili tablet, jer jedino tako možete da uzmete koji minut vremena za sebe ili da uradite neke kućne poslove.

Na prvu telefon se čini kao Win-Win opcija, ali…

U prvim godinama života počinje intenzivni razvoj čula i dijelova mozga koji su zaduženi za razumijevanje onoga što djeca vide. Gledanje u ekran, za njih predstavlja samo niz slika bez smisla, a sa druge strane vizualne draži ekrana predstavljaju narkotik na koji se brzu navuku, a čije posljedice mogu biti trajne i nepopravljive.

Zadubljeno gledanje u ekran predstavlja jednosmjernu komunikaciju, koja ide u smjeru ekran – dijete i od njega se ne očekuje nikakva povratna reakcija u datom momentu.

Upravo iz tog razloga mnogi roditelji mi dolaze sa djecom koja kasne u svim oblastima razvoja i ne doživljavaju sebe ni svijet oko sebe (ne ostvaruju kontakt očima, ne odazivaju se na ime, ne usvajaju predgovorne sposobnosti i vještine, ne progovaraju, nemaju razvijenu maštu, igra im je nefunkcionalna). Dijete živi u svom svijetu, odnosno u svojoj kutiji (baš kao na slici ispod).

Kada ne možemo da prihvatimo realnost...

Trend posljedica uzrokovanih prekomjernom izloženosti ekranu, poznatiji kao ekranizacija dostigao je svoj vrhunac za vrijeme pandemije kada je društveni život stavljen na distancu.

Tačno se sjećam te nedjelje i  druženja sa porodicom, kada mi je zazvonio telefon. 

Javila sam se, tada nepoznatoj osobi za mene, a danas mogu slobodno reći prijateljici, koja je bila sva u strahu i panici, jer je primijetila da joj dijete kasni u razvoju.

“Draga Ana, stvarno ne znam šta da radim, u početku nisam htjela da prihvatim, ali kada su mi tete iz vrtića ukazale na to da se moje dijete razlikuje od drugara iz vršnjačke grupe, znala sam da stvari nisu baš najbolje”..

Nažalost, ovo nije jedini slučaj da neko drugi primijeti i sugeriše roditeljima kako razvoj i ponašanje djeteta ne ide po ispravnoj putanji.

Uvijek jedan od roditelja misli da je dijete samo razmaženo prevelikom pažnjom te da mu stručna pomoć nije potrebna.

Kako pogledati istini u beonjače? Prihvatite situaciju.

Svim roditeljima sugerišem da nema smisla obučavati ih o načinima stimulacije razvoja, ukoliko su ubjeđeni da je sve u redu.

Pitala sam je da li je i drugi roditelj prihvatio situaciju. Njen odgovor je bio da nije, te da tvrdi da je dječak samo razmažen i lijen.

Kao stručna osoba, posavjetovala sam je da će otac uvidjeti realno stanje kada odvede mališana u park i obrati pažnju na ponašanje i igru njegovih vršnjaka.

Nakon dva dana ponovo me je Šerka (majka) pozvala i rekla da je otac pristao na procjenu samo zbog nje, kako bi ona bila mirnija…

Nakon sveobuhvatne procjene, shvatila sam da  je dugovremena izloženost ekranu učinila da dijete od 2 godine funkcioniše na nivou bebe od 7 mjeseci.

Polazna tačka od koje smo krenuli, kao u većini slučajeva, bila je korekcija enterijera i uslova u kojima dijete živi. 

Kada ne znate šta kupiti, uvijek je najsigurnije igračku, jer koje dijete ne voli igračke?

Sazrijevanjem djeteta, roditelji primjete da je sve teže održati njegov fokus na neki konkretan zadatak, te da mu pažnja luta na veliki broj igračaka iz okruženja, koje predstavljaju distaktibilnu sredinu, a u drugu ruku većina njih nije ni korisna ni preporučljiva. 

Kao i sve u životu, tako i dijete vaspitavamo i podižemo u trku i na brzinu..

Za malog zvrka misaona imenica je bila da sjedi na stolici. Nikako, ali baš nikako neće da sjedi.. Čim vidi stolicu, vrišti, dobija napade, baca je

Rad na podu nije loša opcija, ali takvim načinom uspostavljanje kontrole nad djetetom i pružanje podrške je mnogo teže. U tretmanima praktikujem da prije svega naučim dijete da sjedi za stolom i da sto veže kao svoj radni kutak. Na taj način rad postaje više strukturisan i organizovan, ponašanje djeteta postaje više kontrolisano od strane roditelja, a radna navika i bolja pažnja je nešto što postižemo mnogo brže nego pri radu na podu ili u hodu.

Nakon samo mjesec dana rada od bacanja do mirnog sjedenja na stolici.

Nedostatak mašte, loša pažnja i ignorisanje okoline...

U našem prvom razgovoru preko telefona Šerka mi je rekla kako je najviše brine nedostatak mašte, funkcionalne igre, ignorisanje okoline i loša pažnja, a sada..

Zašto je fina motorika toliko značajna????

Fina motorika je sposobnost pravljenja preciznih, sitnih pokreta ruku uz zadržavanje dobre koordinacije između prstiju i oka ( fina motorička radnja je praćena pogledom). Jednostavnim pokretima prstiju smanjujemo napetost, ne samo ruku, nego i govornih organa. Igre rukama i prstima čine dijete opuštenijim (emocionalno i mentalno). 

Govor zahtijeva razvijenost motornih vještina. Produkcija govora podrazumijeva pomicanje i kontrolisanje mišića lica, obraza, usana i jezika. Što su djetetovi prsti aktivniji tim se bolje ostvaruje govorno-jezički, intelektualni i emocionalni razvoj. Kada razvoj fine motorike zaostaje- zaostaje i govor!

Razumijevanje i govor je bio na nivou sedmomjesečne bebe!

Dječak nije imao usvojene predgovorne faze poput onomatopeje (oponašanje zvukova iz okruženja), pokaznog gesta, motornih imitacija što je za posljedicu imalo izostanak prve riječi. 

Povezivao je doktora sa lopatom?!

U ovakvim situacijama, često se dešava da i intelektualni razvoj ostane na nivou bebe od nekoliko mjeseci, dijete ne razumije uzročno- posljedične odnose, povezuje stvari koje nisu smislene, kao npr. doktora sa lopatom, umjesto ga slušalice asocijaciraju na doktora. Pored prevazilaženja ove prepreke savladali smo i usmjeravanje pažnje na više stvari istovremeno (združena pažnja).

Zašto je greška davati hemijske olovke i flomastere djeci umjesto grafitnih olovaka i drvenih bojica?

Česta je pojava da mališani imaju probleme prilikom držanja olovke ili bojica, šaranja, korištenja makaza lii drugih alata iz razloga što mišići šake nisu spremni za ovako precizine i ekonomične pokrete. 

Greška je što roditelji podstiču razvoj grafomotornih sposobnosti korištenjem hemijske olovke i flomastera, kao i velikih makaza, umjesto grafitne olovke ili drvenih bojica koji zahtijevaju veći angažman mišića šake i prstiju kako bi se ostavio vidljiv trag na papiru. 

Male, pomoćne makaze uvijek su bolje rješenje za početno rezanje od velikih makaza. 

Plakao je, a mi nismo znali šta mu je..

Nije znao da prenese poruku objasni da li ga nešto boli ili mu nešto treba. Sada prepoznaje i izražava sve vrste emocija. Dođe iz vrtića i kaže: “Mama, jako sam sretan”.

Ključ uspjeha je u roditeljskim rukama !

Prije korone, roditelj su mi lično dovodili dijete, ja odradim tretman sa njim, nakon tretmana roditelj dođe po njega, ja podnesem izvještaj i tako u krug. 

Onda sam sebi postavila pitanje kako dijete da napreduje ako sa mnom radi samo dva puta sedmično i mimo toga apsolutno ne radi ništa kod kuće sa roditeljima?

Odlučila sam promijeniti koncept rada i sa djeteta sam stavila akcenat na roditelje. Cilj mog rada je prvo da  roditelja suočim sa realnim stanjem na osnovu kompletne procjene razvoja, zatim da obučim njih i užu porodicu na koji način i kroz koje aktivosti mogu svakodnevno stimulisati razvoj cjelokupne ličnosti, te na funkcionalan i organizovan način provoditi vrijeme sa mališanom.

Više od edukacije i tretmana!

Nakon godinu dana rada, uspona i padova, dijete smo uspjeli vratiti na ispravan razvojni put.. Pored moje uloge, ključna je bilo što su Šerka i Adnan kao roditelji upijali ono što sam im govorila i što su moje savjete primjenjivali svakodnevno.

Njihova želja i volja su bili presudni u ovom procesu.

Sjećam se dana i prvog kontakta kada dijete bukvalno nije izgovaralo ni jednu riječ, ali na našem posljednjem viđenju rekao mi “Zdravo teto” i “Hvala teto”.

Na tom trnovitom putu terapeut nije samo osoba koja pomaže djetetu i roditeljima, već postajene član njihove porodice i na kraju doživotni prijatelj!

I za kraj izjava majke

Čarobni svijet razvoja 2022.