Elementor #2053

U prvim godinama života počinje intenzivni razvoj čula i dijelova mozga koji su zaduženi za razumijevanje onoga što djeca vide. Gledanje u ekran, za njih predstavlja samo niz slika bez smisla, a sa druge strane vizualne draži ekrana predstavljaju narkotik na koji se brzu navuku, a čije posljedice mogu biti trajne i nepopravljive.

Ekran predstavlja jednosmjernu komunikaciju, koja ide u smjeru ekran  dijete i od njega se ne očekuje nikakva povratna reakcija u datom momentu.


Prije korone, roditelj su mi lično dovodili dijete, ja odradim tretman sa njim, nakon tretmana roditelj dođe po njega, ja podnesem izvještaj i tako u krug. 

Onda sam sebi postavila pitanje kako dijete da napreduje ako sa mnom radi samo dva puta sedmično i mimo toga apsolutno ne radi ništa kod kuće sa roditeljima?

Odlučila sam promijeniti koncept rada i sa djeteta sam stavila akcenat na roditelje. Cilj mog rada je prvo da  roditelja suočim sa realnim stanjem na osnovu kompletne procjene razvoja, zatim da obučim njih i užu porodicu na koji način i kroz koje aktivosti mogu svakodnevno stimulisati razvoj cjelokupne ličnosti, te na funkcionalan i organizovan način provoditi vrijeme sa mališanom.

Gdje je Emir nakon godinu i po dana?

Odakle krenuti? Od početka..

Djeca u ovakovom stanju imaju razumijevanje na jako niskom nivou.

Iz tog razlog kada počinjemo, moramo od početka..Krenuli smo od strogih osnova a to je da Emir savlada razliku između pune i prazne posude, skroz banalna, ali važna vježba.

Nakon (staviti kojeg vremena) savladali smo receptivni nivo, a sljdeće je da Emir nauči da to što vidi izrazi kroz govorni jezik u prostim rečenicama.

Po hronologiji reda odgovarajuću priču npr pas gdje je prvljav gdje se kupa gdje je čist na fotografijama i da ispriča u prostim rečenicama datu priču

Prvo smo naučili da je pas prljav, pa kada se pas uprlja onda se kupa, a kada se okupa onda  je čist, pa onda povezati hronologiju, pa razumijevanje pojmova, čist kupa se, prljav..

Ubaciti video gdje on pokazuje kakav je pas

Od dječaka čije razumijevanje je bilo na nivou dvomjesečne bebe, pa do perfektnog razumijevanja…

Sam govor zahtijeva razvijenost motornih vještina. Produkcija govora podrazumijeva pomicanje i kontrolisanje mišića lica, obraza, usana i jezika. Što su djetetovi prsti aktivniji tim se bolje ostvaruje govorno-jezički, intelektualni i emocionalni razvoj. Kada razvoj fine motorike zaostaje- zaostaje i govor!

Nakon savladavanja govora u prostim i prostoproširenim rečenicama, sljedeći izazvo je bio da Emir auditivno sluša priču, pa odgovara na pitanja iz te priče

Mnogooo smo napredovali…

Veliki procenat mališani imaju probleme prilikom držanja olovke ili bojica, šaranja, korištenja makaza lii drugih alata iz razloga što mišići šake nisu spremni za ovako precizine i ekonomične pokrete.

Greška je što roditelji podstiču razvoj grafomotornih sposobnosti korištenjem hemijske olovke i flomastera, kao i velikih makaza, umjesto grafitne olovke ili drvenih bojica koji zahtijevaju veći angažman mišića šake i prstiju kako bi se ostavio vidljiv trag na papiru.

Male, pomoćne makaze uvijek su bolje rješenje za početno rezanje od velikih makaza.

Kao prvi zadatak imali smo da naučimo da nacrtamo neke od osnovnih elemenata kao što su trougao, kvadrat, krstič, krug.

Sljedeće što smo uradili jestee zadatak po odgovarajućem modelu. To znači da je cilj da dijete već unaprijed zna sa čim treba da spoji jabuku, kruštu i.., a to je u ovom slučaju jabuka- kruška-

Prošli smo detaljno kroz čitav proces, gdje je Emir naučio prvo da spaja linije, a sada crta po modelu.

Nakon tri godine  rada, uspona i padova, dijete smo uspjeli vratiti na ispravan razvojni put.. Pored moje uloge, ključna je bilo što su Šerka i Adnan kao roditelji upijali ono što sam im govorila i što su moje savjete primjenjivali svakodnevno.

Kako dijete da napreduje ako radi samo samo sa tarapeutom, a roditelji su slabo uključeni u proces?

Cilj mog rada je prvo da  roditelja suočim sa realnim stanjem na osnovu kompletne procjene razvoja, zatim da obučim njih i užu porodicu na koji način i kroz koje aktivosti mogu svakodnevno stimulisati razvoj cjelokupne ličnosti, te na funkcionalan i organizovan način provoditi vrijeme sa mališanom.

Odrastanje u dvojezičnoj sredini-veliki izazov

Priča,  kao i mnoge druge u kojima roditelji tragaju za načinom kako bi pomogli svom djetetu. Dug put, prepun slijepih ulica na koje nailaze i putokaze koje im nudi  sistem u kome  žive, vodi ih do nas, koji smo u tom trenutku, reklo bi se s pravom, bili Ajdinovo  svjetlo na kraju tunela. 

Možda se pitate kako to možemo da tvrdimo? Nastavite dalje i shvatićete zašto stojimo iza vlastitih riječi!

Odrastanje u dvojezičnoj sredini u velikom broju slučajeva, zna biti jako izazovno za djecu koja kasne u nekim oblastima razvoja.

Uključivanje u proces tretmana najčešće zahtijeva rad sa tarapeutom na stranom jeziku(Engleskom ili Njemačkom), što ne daje  nikakve rezultate, ako dijete nije savladalo maternji jezik.

Uvidjevši da terapije i tretmani ne daju ni minalnog pomaka, majka donosi odluku da je vrijeme da pomoć potraži na drugom mjestu.

Prave stvari dolaze u pravom trenutku kada znamo šta hoćemo!

Slučajno ili ne, majka nailazi na emisiju u kojoj smo govorili o ranim znacima autizma i  značaju rane intervencije.(ubaciti video)

To je bio trenutak kada je donijela odluku da bez dugog čekanja krene u avanturu iz koje će njen sin i njena porodica izaći jedino kao pobjednici!

Napišem nekoliko redova pa obrišem”

Riječi su majke koja u tom trenutku nije znala kako da sastavi poruku i da nam se obrati za pomoć, sve dok uz podršku supruga nije skupila snage i donijela odluku. 

Strah, briga, neizvjesnost..

Roditelju su, opravdano, tokom prvog razgovora odavali  brigu i  strah neizvjesnosti, jer nisu znali na koji način  mogu pomoći djetetu koje je vidno, svakim danom pokazivalo sve više znakova kašnjenja u razvoju.

Oni nisu stručnjaci u polju procjene dječijeg razvoja, ali su, vodeći se iskustvom odrastanja starije kćerke i služeći se instinktom prepoznali da se ovaj put stvari ne odvijaju kako bi trebalo.

U kojim oblastima smo primjetili odstupanje u razvoju?

Prva procjena je potvrdila njihove sumnje! Dijete je pokazivalo znake kašnjenja u oblastima finih motoričkih sposobnosti, grafomotorike, govorno-jezičkog razvoja (na receptivnom i ekspresivnom nivou), socio-emocionalnog razvoja, kao i kognitivnih sposobnosti.

Iako bi neko pomislio da je u redu dati djetetu period da bude dijete i da će se kašnjenja nadomjestiti sama po sebi, jer svako dijete je individua za sebe, srećom ni mi, a ni roditelji, nismo bili takvog stava.

Prvi korak: Roditeljima jasno predočiTI stanje!

Sva odstupanja što smo primijetili shvatili smo ozbiljno, a prvi korak jeste  da roditeljima jasno predočimo stanje, a to podrazumijeva koliko je kašnjenje u odnosu na kriterijume tipičnog razvoja, te u kojim oblastima i na kom nivou se dijete nalazil u datom trenutku.

Drugi korak je određivanje termina i kretanje sa radom!

„Tabula rasa“ koja čeka ...

Kada iz ove perspektive opisujemo dijete sa početka naše saradnje, najslikovitiji opis bi bio „tabula rasa“, neispisana ploča po kojoj smo trebali brzo, sigurno i spretno upisati osnove i nadomjestiti vidna kašnjenja.

Dakle, jedino što smo imali bilo je malo, plavo biće koje vapi za pomoći, bez razvijenog pokaznog gesta, kontakta očima ili sposobnosti imitacije naših pokreta, čak ni onih najjednostavnijih poput „pljesni“ ili „pošalji poljubac“.

Koliko često je dijete dobijalo tretmane i kada su se pojavili prvi rezultati?

Obzirom na intenzitet kašnjenja u razvoju,  preporuka je bila  četiri tretmana sedmično, što su roditelji bespogovorno prihvatili.

Štaviše,  majka sa djetetom je vježbala i mimo naših susreta.

Nisu je sputavali ni posao, ni vikendi, pa čak ni godišnji odmor gdje bi ponijela sve potrebne materijale i radila uporno i posvećeno.

Samostalne momente vježbanja, redovno nam je snimala i slala kako bi dobila mišljenje i smjernice za dalji rad.

Takva odlučnost za napredak je urodila plodom, pa su se nakon samo nekoliko mjeseci pojavili prvi rezultati poput razvijenog pokaznog gesta, te prvih znakova razumijevanja, bolje pažnje i prisutnosti djeteta u toku tretmana, ali i u svakodnevnim aktivnostima.

Sve to je bio dovoljan razlog da ne odustajemo i da postepeno usložnjavamo zadatke i intenzitet rada.

"Opuštanje" nakon prvog rezultata?

Prve rezultate smo dočekali sa oduševljenjem i radošću, ali to nas nikako ne navodi  na misao da smo riješili problem i da možemo smanjiti intenzitet i broj tretmana.

Naprotiv, rezultati trebaju da posluže kao vjetar u leđa.

Majka je napredak koristila kao motivaciju da nove zadatke i izazove prihvati lakše. Nikako ne smijemo izostaviti podršku koju je pružao suprug!

Pored tretmana, ključna je saradnja cijele porodice. Praksa pokazuje da je bez toga napredak jako otežan.

Proces odvikavanja od pelena-naredni izazov...

Napredak smo prepoznali kao trenutak da započnemo naredni izazov, a to je proces odvikavanja od pelena gdje dijete pokazuje  napredak i za samo sedam dana, bez trenutka regresije, uspostavlja naviku odlaska na tutu ili toalet.

No, osoblje u vrtiću nije pokazivalo razumijevanje za djetetove potrebe, pa su mu na štetu uporno vraćali pelene, dok je majka, istovremeno, uporno kod kuće insistirala da dječak pelene ne koristi.

I prije nego pomislite da je to bio Sizifov posao,  nakon skoro godinu dana,  u vrtiću su konačno prepoznali djetetovu nepogrešivu sposobnost kontrole sfinktera i davanja znaka kada želi samostalno otići u toalet.

Šta uraditi ako dijete napreduje, ali ne govori?

Od djeteta koje ne može razlikovati i pokazati prstom šta je jabuka, a šta banana, sada imamo  dječaka koji uspješno razvrstava pojmove u kategorije, prepoznaje zanimanja i njihove elemente, donosi logičke zaključke šta od ponuđenih stavki ne pripada nizu.

Ali, dijete i dalje ne govori!

Dijete i dalje nije imalo razvijenu sposobnost oponašanja životinja, tzv. onomatopeju, nije uspostavljao verbalnu komunikaciju sa okolinom, nije dozivao mamu i tatu, ali je bio svjestan sebe i nas koji vjerujemo u njega i ne odustajemo!

Zato, ako ste u sličnoj situaciji dok čitate ove redove, vjerujte nam, nemojte ni vi odustajati!

Momenat kada je u praznu ploču upisano prvo slovo!

Avgust mjesec, sezona godišnjih odmora za većinu, ali ne i za nas, jer mi imamo posao da završimo

Mnogo veća nagrada od odmora je  prvi slog koji smo dobili, a  zatim prva onomatopeja i pazite sad, prva riječ „bobi“ (animirani lik sa reklame)!

Da je postojao uređaj koji je u tim trenucima mjerio našu sreću, vjerovatno bi brojke premašivale sve moguće mjerne parametre!

Od bespomoćnog dječaka  dobili smo hrabrog borca koji niže riječ za riječ, raduje se časovima i svakim danom nas oduševi  novim napretkom!

Dijete je progovorilo, možemo li prekinuti sa tretmanima?

Ovakva misao roditeljima nije padala na pamet!

Prvi glasovi i riječi su bili novi vjetar u leđa za intenzivnijim radom, jer posao nije gotov.

Napredak je bio melem za sve rane načinjene oštricama strahova, sumnji i godina čekanja! 

Zbog takvog stava, sada nakon dvije godine kontinuiranog rada, dječak sastavlja proste rečenice od tri rečenična člana, odgovara na pitanje koliko ima godina i kako se zove.

Koliko smo tek ponosni mi dok slušamo njegove riječi „Imam šest godina!“ .

Više od posla

No, ovo nije samo priča o putu napretka i nama koji vjerujemo i radimo! Naša sreća je, kako smo i rekli, nemjerljiva i ova priča govori da je rad sa djecom i pružanje tretmana više od posla! 

Sa ovim ističemo  snagu i upornost jedne majke koja je zajedno sa terapeutom došla do cilja o kojem je nekada mogla samo maštati i potajno se nadati, o majci čije dijete govori, o suprugu i ocu koji vjeruje, daje podršku i vraća snagu u trenucima kada se njegovi najbliži umore!

S druge strane, ovo je primjer kako istina može biti bolna, ali kako je jedini put do rješenja i napretka njeno prihvatanje.

Odgovor roditelja koji su prošli ovaj trnoviti put uvijek će vam reći da ne čekate, jer promjena neće doći sama, a problem će postati veći. 

Sa takvim stavom se slažemo i mi koji svakodnevno radimo sa djecom i roditeljima, a uz to tvrdimo da je napredak ponekad spor, sa hiljadu mogućih razloga da se odustane. 

Isto tako, svaki i najmanji napredak je vrijedan i jedino kontinuiran rad, upornost, vjera i ljubav mogu ispisati prazne ploče divnom pričom poput ove koju ste upravo pročitali.

Izjava majke

Elementor #1251

Kada simpatičan govorpostane veliki životni izazov!

Priča počinje  kada nam se javila porodica dječaka kojeg ćemo u nastavku ove priče nazivati “V”  kako bismo zaštitili njegov identitet.

Tog toplog ljetnog dana na vrata našeg kabineta zakucao je dječak, uzrasta 6 godina, koji se u tom trenutku spremao za polazak u školu.

Tokom kompletne procjene evidentisana su odstupanja u oblasti govorno- jezičkog razvoja, tačnije u oblasti artikulacije glasova. Dječak urednog intelektualnog i motoričkog statusa, sa zabilježenim odstupanjem od 15 glasova u odnosu na standardni izgovor istih. Odstupanja su zabilježena u okviru sledećih grupa glasova: frikativa (F, S, Z, Š, Ž, H), afrikata (C, Č, Dž, Ć, Đ), laterala(L i Lj) i vibratornog “R”.

Naizgled, “simpatičan” govor, koji roditelji ni ne registruju kao neki ozbiljan problem, a samim tim ni ne reaguju na vrijeme, može da preraste u veliki životni izazov. Dijete urednog razvoja pri polasku u školu treba da posjeduje pravilnu artikulaciju svakog glasa, u svim pozicijama riječi. 

Preduslov za razvoj predakademskih, kao i akademskih vještina čitanja i pisanja su direktno povezane sa pravilnom artikulacijom svih glasova maternjeg jezika. Nepravilna artikulacija glasova pri polasku u školu, i pri uključivanju u vršnjačku grupu, kada se od djeteta očekuje da je iste savladao može da dovede do problema pri usvajanju predakademskih i akademskih vještina,  kao i do velikih problema psihološke prirode

Dijete primjeti da se njegov govor razlikuje od govora druge djece, osjeća se manje uspješno i vrijedno od druge djece, treba mu više vremena pri usvajanju početnog čitanja i pisanja, a sve to zajedno dovodi do gubitka samopouzdanja, izbjegavanja druženja sa vršnjacima te straha od neuspjeha i dovodi do djeteta koje se potpuno povlači u sebe. Dolazi do velikog otpora pri odlasku u školu, manjka motivacije za učenje, rad i druženje. Sve to zajedno dovodi do formiranja jedne introvertne ličnosti.

Upravo takvi problemi polako su nadolazili na površinu, kao ono kad ostavite lonac na vrelu ringlu, a on postepeno ključa dok se potpuno ne prelije. Isti takav ishod možemo očekivati ukoliko na vrijeme ne reagujemo kada primjetimo da dijete ne izgovara samo jedan, a kamoli grupu glasova pravilno. 

Znam, komšije, rodbina, prodavačica u marketu će možda reći da je ovakav način izgovora simpatičan, ali oslanjajući se na savjete laika za ovu oblast možemo napraviti ogroman problem  djetetu.

Nažalost, roditelji to često spoznaju pred sam upis u školu, kada se od terapeuta očekuje da učini nemoguće do tog čuvenog septembra i prvog školskog dana. Međutim, realnost je drugačija, za roditelje u nekim situacijama i poražavajuća. Tretiranje ovakvog vida kašnjenja, kao i pri bilo kom drugom rehabilitacionom postupku, zahtijeva vrijeme, kontinuitet, angažman, rad i trud, kako terapeuta i djeteta, tako i cijelog okruženja u kom dijete boravi.

Redovni tretmani na sedmičnom nivou i svakodnevni rad u kućnim uslovima su preduslov za svaki izazov koji se postavlja pred cijeli tim, ili kako mi to zovemo “sveto trojstvo” ( TERAPEUT-DIJETE-RODITELJ).

A sada, ukratko o tome kako smo mi uspjeli da prevaziđemo ovakav “problemčić”. . .

 

Tačna procjena artikulacionog poremećaja je od velikog značaja za definisanje težine istog. Na osnovu dobijenih rezultata pravimo individualni program rada za svako dijete. Da bi dijete pravilno izgovaralo glasove neophodna je zrela i razvijena oralna praksija, a oralnu praksiju definišemo kao voljnu mišićnu aktivnost govornog aparata i tu spadaju jezik, usne, obrazi, meko-tvrdo nepce i vilica. Različitim pokretima govornog aparata podstičemo razvoj mišićne muskulature i samim tim pripremamo dijete za korekciju glasova koji mu slijede.

Tokom razvoja djeteta, dolazi do sazrijevanja govorne mišićne muskulature pa se tako glasovi postepeno javljaju u govoru, od jednostavnih ka složenim odnosno javljaju se po razvojnoj liniji. Glasovi koji su akustički i motorički jednostavniji za izgovor javljaju se ranije u izgovoru. 

Sa dječakom “V” korekciju artikulacije smo započeli sa frikativima odnosno sa glasovima “F, V, S, Z, Š, Ž, H” koje bi svako dijete urednog govorno-jezičkog statusa trebalo pravilno da usvoji do 4. godine života.

Glas v smo izazvali tako što smo nakon vježbi oralne praksije dječaku pokazali položaj govornih organa, usne su poluzatvorene, gornji sjekutići dodiruju donju usnu dok je vilica blago spuštena.

Glas V ima i svog parnjaka a to je glas F i razlikuju se po zvučnosti. Glas F smo dobili nakon što je dječak pravilno postavio govorne organe za izgovor – zubi imaju najvažniju ulogu tako što gornji sjekutići pritiskaju donju usnu ( kažemo djetetu da duva kao što vjetar fijuče ” FIJU, FIJU FIJU“,) i na taj način izazivamo ovaj glas.

Pravilnu artikulaciju glasova V i F kao i njihovu diskriminaciju smo uspješno savladali za svega par tretmana i spremni krenuli u uspješno učenje sledećeg glasa.

Pravilan izgovor glasa H smo dobili tako što smo postavili pravilno govorne organe na način da su usne poluotvorene, zubi ne ostvaruju kontakt a jezik leži u usnoj duplji blago podignut ka nepcu. Dječaku smo radi lakšeg objašnjenja rekli da zabaci glavu unazad i da glas H izgovara u kombinacini sa vokalima (npr. HA, HE, HI, HO, HU).

Kod djece se često javlja potpuni izostanak ovog glasa ili zamjena za glas K. Za usvajanje glasa H kao i za predhodna dva glasa bilo nam je potrebno svega par tretmana.

 

Nakon uspješno savladanih glasova V, F I H prešli smo na glas L koji djeca često supstituišu tj. mijenjaju sa glasom J ili V.

Kod pravilne artikulacije glasa L vrh jezika je podignut prema gore i naslanja se na gornje sjekutiće. Bočne strane jezika podignute si prema kutnjacima, ali se ne spajaju sa njima. Na taj način se između bočnih strana i kutnjaka stvara prolaz za vazdušnu struju.

Kako djetetu najlakše objasniti gore navedeni položaj govornih organa? “Otvori usta i vrhom jezika dodirni-liži gornju usnu i izgovaraj glas L” (u kombinaciji sa vokalima, npr. LA, LE, LI, LO, LU).

Korak po korak došli smo do tretiranja glasa “S”. Glas “S” smo dobili nakon što smo pokazali dječaku da uz blagi osmijeh zubi ostvaruju kontakt, da je vrh jezika blago povijen i stoji iza donjih sjekutića. To su bili časovi na kojima smo osmijehom došli do rezultata.

Za razliku od predhodnih glasova za glas “S” nam je trebalo malo duže vremena da bi za isti rekli da smo ga uspješno savladali.

Glas Z je njegov parnjak koji se vrlo lako usvaja i neophodno je da su usne poluzatvorene, zubi uspostavljaju kontakt i kroz sredinu jezika je prisutan žljeb kroz koji prolazi vazdušna struja. Dječaku smo rekli hajde da zamislimo da smo pčelice i da zujimo” Zzzzzz“.

Glas Z smo usvojili kroz par tretmana, dok nam je akustička diferencijacija glasova S i Z trajala malo duže kako bismo mogli reći da smo uspješno savladali gore navedene glasove.

Radi lakšeg uočavanja razlike izmjeđu glasova S i Z dječaku smo stavljanjem ruke na  vrat tarapeuta ukazali na treperenje glasnica kod glasa Z a izostanak treperenja kod glasa S.

Nakon što je dječak  usvojio ova dva glasa napravili smo odličnu podlogu i prešli smo na tretiranje glasa ” Š”.
Ovaj glas veliki broj djece nepravilno izgovara ili teže usvaja, i često supstituiše sa glasom S. Postavljanjem govornih organa i usmjeravanjem vazdušne struje ovaj izazov se lako rješava. Kroz nekoliko tretmana dječak  je usvojio i ovaj glas tako što je napravio “trubu” od usana, podigao jezik prema zubima i jako usmjeravao vazdušnu struju kroz usnu šupljinu.

Spontano u vježbi glasa “Š” u inicijalnom i medijalnom položaju (šareno, šaran) javlja nam se vibracija za glas R što nam je kasnije dosta pomoglu u savladavanju tog glasa.

Nakon što smo ostvarili postavljeni cilj i nakon što je dječak naučio pravilan izgovor frikativa započeli smo korekciju afrikata odnosno glasova C, Ć, Č, Đ i Dž. Ovi glasovi zahtijevaju kompleksnije pokrete oralne muskulature i zbog toga se javljaju kasnije u razvojnoj liniji glasova.

Glas C vrlo često djeca supstituišu tj. mijenjaju sa glasovima S i T.

Položaj govornih organa kod glasa C jeste da su usne poluzatvorene, zubi imaju kontakt dok se vrh jezika blago odupire od donje zube. Da bi djetetu bilo zanimljivije i lakše od njega tražimo da oponaša cijukanje miša “CIJU, CIJU, CIJU“.

Sam proces usvajanja glasa C nam je trajao duže nego usvajanje predhodnih glasova ali to nije obeshrabrilo dječaka M da odustane već je svakodnevnim vježbanjem kući i sa terapeutom kroz 10-ak tretmana i ovaj glas uspješno savladan.

Glas Č djeca obično zamjenjuju glasovima C ili Ć. Upornim vježbama oralne praksije odnosno podizanjem jezika ka gornjim zubima dobili smo uspješno i ovaj glas. Nakon toga ovaj glas smo vježbali kroz riječi, rečenice, pjesmice i kroz komunikaciju u svakodnevnim aktivnostima.

Glas Č kao i predhodni glas C nam je bio novi izazov ali  smo ga kroz kontinuirano vježbanje uspjeli da savladamo kroz 5-6 tretmana.

Glasove Đ i DŽ smo dobili spontano pravilnim postavljanjem govornih organa. Za glas Đ usne su skoro zatvorene dok se jezik podiže prema gornjim zubima dok su kod glasa DŽ usne poluotvorene i blago napućene a jezik se takođe podiže prema gornjim zubima. Nakon što smo usvojili ove glasove vježbali smo kroz diskriminaciju glasa Đ sa glasom DŽ i kroz rečenice, pjesmice i priče.

Za glas R ili vibrant R kažemo da je najkompleksniji i najzahtjevniji glas za korekciju kod djeteta. Za ovaj glas je neophodan složen rad svih mišića jezika i njegov nepravilan izgovor se toleriše do 5,5 godina života.

 Svakodnevnim vježbama i upornošću dječak je savladao i ovaj glas kroz učenje drugih glasova i ponosno izgovarao kroz riječi, rečenice i pjesmice.

 

Za glas R ili vibrant R kažemo da je najkompleksniji i najzahtjevniji glas za korekciju kod djeteta. Za ovaj glas je neophodan složen rad svih mišića jezika i njegov nepravilan izgovor se toleriše do 5,5 godina života. Svakodnevnim vježbama i upornošću dječak je savladao i ovaj glas kroz učenje drugih glasova i ponosno izgovarao kroz riječi, rečenice i pjesmice.

Tretman po tretman uspješno savladani glasovi su se nizali jedan za drugim, gdje za par mjeseci od 15 “problematičnih” glasova dolazimo do skoro uspješno savladane artikulacije svih glasova.

Nakon što smo usvojili sve prethodne glasove u okviru tretmana, krenuli smo sa radom na predčitalačkim vještinama (analizi i sintezi) koje su preduslov uspješnog čitanja i pisanja.

Da bi dijete uspješno savladalo čitanje i pisanje potrebno je da ima razvijenu fonemsku odnosno fonološku svjesnost tj. da prepozna i opazi rečenicu kao cjelinu, riječi kao dijelove te cjeline (fonološka svjesnost) i na kraju glasove koji sačinjavaju riječi.

Analiza glasova u riječi podrazumijeva sposobnost da se riječ “rastavi“ na glasove koji je sačinjavaju, dok je sinteza suprotan proces, odnosno sposobnost da se pojedinačni glasovi grupišu u cjelinu i prepoznaju kao riječ.

Svakodnevnim radom sa terapeutom nedeljno i vježbanjem kući dolazimo do toga da je M savladao čitanje i pisanje i da je u razredu koji pohađa jedan od boljih učenika koji svakodnevno dobija pohvale od strane vršnjaka, učiteljice i  uprave škole

Cilj ove priče je da roditelji shvate da nekada i od naizgled “simpatičnog govora” može nastati veliki problem i izazov za roditelje i dijete.

Bitno je reagovati na vrijeme i uključiti dijete u adekvatan sistem podrške.

Za kraj ove priče postavićemo logopedsku svesku dječaka, dio online tretmana kada dječak nije mogao fizički da dođe u prostor, kao i izjavu majke dječaka.

Izjava majke

KAKO POSTAVITI PRIORITETE U RADU SA DJETETOM KOJE KASNI U RAZVOJU?

KAKO POSTAVITI PRIORITETE U RADU SA DJETETOM KOJE KASNI U RAZVOJU?

Većini roditelja koji mi se jave primarni cilj je da njihovo dijete progovori, da razumije govor drugih i da samo zna ekspresivno da se izrazi.

Od početka moje karijere, sam rad je usmjeren upravo ka tome. Hvala Bogu i rezultati su to pokazali, većina naše djece je postigla odličan nivo razumijevanja i dobila taj ekspresivni govor ( naravno uz popunjavanje svih onih “rupa” koje su dovele do izostanka datih sposobnosti ).

Međutim, nisam zadovoljna tim da većina djece koju sretnem kako kroz obavljanje ovog poziva tako i kroz privatan život nemaju usvojene osnovne vještine brige o sebi, te su potpuno zavisni od brige i njege drugog lica ( roditelja, staratelja, asistenta u vrtiću, asistenta u nastavi itd).

Dijete pohađa godinama tretmane, a ne zna samo da servira sto, objeduje, raskloni za sobom, da se obuče, svuče, da se izuje ili obuje, nema razvijenu apsolutno nikakvu životnu rutinu kroz dijelove dana ( npr. navika da se umije i opere zubiće kada ustane, sposobnost da samo obuče čiste gaće i pidžamu prije spavanja…).

Da ne govorim o djeci starijeg kalendarskoj uzrasta koja ne znaju sama da zavežu pertle ili npr. da pripreme neki jednostavan obrok.

Dolaze mi djeca stara 9 godina koja ne znaju da će se opeći ako stave ruku na vrelu ringlu, ne znaju razliku između hladne i vrele vode, da ne pričam o nivou samostalnosti da dijete razumije koncept novca ili da zna samo pravilo prelaženja pješačkog prelaza na ulici, da zna samo da ode do najbliže prodavnice i kupi hljeb itd.

PLANIRATE DA SE DJECA NA OVOM NIVOU SAMOSTALNOSTI KASNIJE OSPOSOBE ZA NEKO ZANIMANJE TE DA KAO RAVNOPRAVNI ČLANOVI ZAJEDNICE PRIVREĐUJU I OBEZBIJEDE SEBI EGZISTENCINU?

IZBOR VAM JE DIĆI RUKE OD DJETETA SAMO ZATO ŠTO IMA NEKU DIJAGNOZU I  POTPISATI  DA JE DIJETE 100 % ZAVISNO OD VAS ILI OD NEKOG TAMO ASISTENTA?

Dijete sa poteškoćom u razvoju, potpuno očuvanih motoričkih sposobnosti devet godina pohađa redovnu školu sa nekim asistentom koji ga ne nauči da sam izvadi pernicu iz torbe ili svesku za taj predmet ? Dajte molim vas, to su osnovne stvari!

Bojim se da se zapostavljanje djece sa poteškoćama u razvoju, izbjegavanje vaspitanja i učenja te djece u 99 % slučajeva pripisuje njihovoj dijagnozi a ne stvarnim mogućnostima koje svako dijete posjeduje.

APSOLUTNO SVAKO DIJETE, BEZ OBIZIRA NA DIJAGNOZU TREBA DA SE NAUČI I OVIM STVARIMA!

Prioritet rada sa djecom uživo i prioritet  online edukacije biće da mi se svako dijete osposobi za svakodnevni život.

BEZ IZGOVORA

Čarobni svijet razvoja 2023.

Majke žele da odustanu, ja im to ne dopuštam!!!!!

Majke žele da odustanu, ja im to ne dopuštam!!!!!

Motivacija-riječ od 10 slova. Najbitnija i najvažnija riječ u tretmanskom radu sa porodicama i sa djecom koja kasne u razvoju. Samo onaj roditelj koji je doživio da se suoči sa ogromnim životnim prekretnicama uzrokovanim saznanjem da se njegovo dijete “razlikuje” od drugara iz komšiluka, parka ili pak vrnjačke grupe zna da je ova riječ početak i kraj svakog razvojnog procesa.

Radite istu stvar iz dana u dan, a i dalje nema pomaka? 

Provodite sate, dane, mjesece učeći dijete jednoj naizgled prostoj stvari (npr. kako kaže koja životinja, kako da razlikuje dva prosta objekta, kako da iskaže potrebu za nečim na socijalno prihvatljiv način) ali rezultata nema. Crpite i zadnji atom i zadnju rezervu svoje snage da vjerujete da će se nekad nešto promijeniti, poboljšati. Zamišljate kako se budite a pored vas dijete koje priča, koje kaže “mama, gladan sam“. Da li će roditelji djece urednog razvoja ikada znati da bi roditelji djece koja su neverbalna dali cijeli svoj svijet da čuju glas svog djeteta?

Uvijek kažem roditeljima, zaboravite na prošlost, ne strahuje od budućnosti ( kako će on/ ona kad krene u školu, da li će završiti fakultet, da li će moći da se osposobi za neko zanimanje ili pak da li će sam/a moći otići do pekare i prodavnice)! Zaboravite na dijagnoze! Zaboravite na juče i sutra! Živite ovdje i sad!
 
Zamislite da je napredak vašeg djeteta samo i isključivo u vašim rukama i tako se ponašajte. Radite po stoti put isti zadatak, sa uzbuđenjem, sa ljubavlju, kao da mu prvi put to objašnjavate.
Motivaciju za rad ne tražite u drugoj djeci, u drugim roditeljima, u drugim porodicama, u sistemu u kom živite! Motivaciju za rad tražite duboko u sebi, u svojoj roditeljskoj, biološkoj, jedinoj ispravnoj ulozi i obavezi a to je da NIKAD NE ODUSTANETE OD SVOG DJETETA. NE SMIJETE da ODUSTANETE, jer to dijete je cifra i broj na listama za specijalističke tretmane, na listama za lične pratioce, na listama za predškolske ustanove, samo na Vašoj listi to dijete će uvijek biti prvo i jedino.

Dijete vas treba, treba vašu vjeru u njega! Dajte mu šansu, dajte mu tri mjeseca da nauči nešto za šta drugom djetetu treba dva minuta. Nisu sva djeca ista. Dva djeteta urednog razvoja neće za isti vremenski period usvojiti neki zadatak.
U toku tretmanskog rada dešavalo se da po 6 mjeseci radimo 5 istih zadataka sa djecom.
 
Majke žele da odustanu, ja im to ne dopuštam!!!!! Zamislite da je odustajanje od tog naizgled kratkoročnog cilja (npr. usvajanje predgovornih faza) ustvari dizanje ruku od Vašeg djeteta!!!!!!
 
Svako živo biće na ovom svijetu ima potencijal za učenje i rad. Nekom će trebati više vremena, ali kad- tad će se taj cilj ostvariti. E kad se ostvari taj prvi cilj, tad se baterija motivacije više nikada neće isprazniti. Tada ćete znati da je mozak djeteta čudo i da je potrebno malo više vremena da se neke stvari poslože baš tamo gdje trebaju. A ako odustanete? 
 
Šta onda? 
 
Kajaćete se cijeli život jer niste bili dovoljno hrabri da istrajete i date svom djetetu priliku da pokaže svoj potencijal!
 
Budite hrabri i NIKAD NE ODUSTAJTE OD SVOJE DJECE 😊 
 
NEKA POSTOJANJE TOG DJETETA U VAŠEM ŽIVOTU, NJEGOV OSMIJEH I BEZUSLOVNA LJUBAV BUDE KORIJEN VAŠE MOTIVACIJE ZA RAD!

Čarobni svijet razvoja 2023.

IMAM PROBLEM! MOJE DIJETE KASNI U RAZVOJU, A ODRASTA U DVOJEZIČNOJ SREDINI!?

MOJE DIJETE KASNI U RAZVOJU, A ODRASTA U DVOJEZIČNOJ SREDINI!?

Svi poznajemo bar jednu osobu koja se odlučila da sreću pronađe u tuđini. Kao sve u životu, tako i odlazak u inostranstvo zna biti mač sa dvije oštrice, pogotovo za porodice sa djecom mlađeg uzrasta ili pak za onu djecu  koja svjetlost života prvi put vide daleko od mjesta gdje su im roditelji rođeni.

Jedna opcija je ona idealna a to je da dijete bez ikakvih problema savlada sve što je u okviru očekivanog za kalendarski uzrast. Progovori na maternjem jeziku, a kroz svakodnevni život u socijalnoj sredini bez problema usvoji i drugi jezik. Nažalost, druga, u posljednje vrijeme veoma česta opcija je ta da dijete odsrasta u dvojezičnoj sredini a kasni u svim oblastima razvoja, ostaje neverbalno, te kao takvo počinje da tone kroz pukotine lošeg socijalnog sistema. 

Etiketiranje na prvi pogled

Dosadašnje iskustvo sa porodicama iz inostrastva sa kojima sarađujem pokazalo je da je veliki broj zdravstvenih sistema spor i površan. Roditelji primjete da nešto nije kako treba sa njihovim djetetom, a onda sa takvom činjenicom i saznanjem, u potpunom strahu, dane, mjesece pa čak i godine provedu na dnu lista za red na termin specijalističke procjene. 

U ovakvim sistemima često i sami pedijatri uvjeravaju roditelje da je sa djetetom sve u redu, te da ono ima pravo da kasni u razvoju do polaska u školu. Pedijatar NIJE osoba koja je stručna za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, te kao takav ne bi ni trebao a ni smio davati defektološko-logopedske savjete roditeljima. 

Naravno, djeca nisu roboti, te se ni same norme razvoja ne mogu gledati toliko striktno. Neko dijete će prohodati sa 11 mjeseci, neko sa 12 mjeseci, a neko sa 13 mjeseci. To je sasvim u redu, ali šta ako dijete ne prohoda sa 19 mjeseci? Da li to treba da se smatra nečim sasvim normalnim i urednim? NARAVNO DA NE! 

Isto je i sa svim ostalim razvojnim sposobnostima, pa tako i najvišom i roditeljima najbitnijom funkcijom a to je govor. Dijete napuni dvije godine a ne govori, pedijatar kaže čekaj do treće. 

Roditelj dijete dovede nakon godinu dana. Pedijatar kaže “Ma sve je to u redu, ništa ne brinite, dođite za godinu dana”. Četiri godine navršilo dijete ostaje neispisana ploča (tabula rasa). Naravno, poslušali smo pedijatra jer on je stručna osoba. 

Nakon tri godine dolazite na red za specijalističku procjenu. Dovedete dijete kod specijaliste i nakon 10 minuta dobijate dijagnozu autizma. Vaše dijete je neverbalno, ne razumije njemački, francuski, španski jezik znači ima autizam?!

Vaše dijete je “100 % invalid”. Idite kući i nemojte raditi ništa sa njim, jer ono ima autizam- znači ono ne može ništa i ne treba ništa ili pak čekajte još tri godine da dobijete red na tzv. ergoterapeuta (slično kao defektolog kod nas) kojeg ćete viđati jednom u dva mjeseca. Znam to ništa ne može promijeniti po pitanju funkcionalnog statusa vašeg djeteta, ali ni ne treba da promjeni jer ono ima AUTIZAM. 

OVAKAV PRISTUP JE APSURDAN, POGREŠAN I POTPUNO NEPRIHVATLJIV. OVAKAV PRISTUP NE SAMO DA DOVODI DO STAGNACIJE NEGO I DO POTPUNE REGRESIJE. 

DOBIJANJE DIJAGNOZA NA OVAKAV NAČIN JE POTPUNO NAUČNO NEOSNOVANO, NEPRIKLADNO I ETIČKI NEOPRAVDANO.

Zamislite situaciju da se odrasloj osobi dijagnostifikuje dijabetes i  da ista osoba treba da čeka godinu ili dvije kako bi dobila adekvatan pregled i nakon toga terapiju, ili pak ni ne trebate terapiju- dobili ste dijagnozu i šta će vam više od toga. 

Ovaj primjer navodim samo kako bi lakše shvatili problematiku. Razlika između ovog primjera i autizma je ta što AUTIZAM NIJE BOLEST nego STANJE. 

Što znači da se autizam tretira kroz adekvatan kontinuirani rehabilitacioni postupak i ne može se izliječiti. Stanje može da se poboljša ili pogorša. 

Dijete koje dobije ovu dijagnozu MORA ČIM PRIJE DA SE UKLJUČI U ADEKVATAN SISTEM PODRŠKE kako bi se što više osamostalilo za svakodnevno funkcionisanje i obavljanje aktivnosti u okviru njegovih mogućnosti. 

Dijete koje je u spektru može imati govorno-jezičkih poteškoća, pogotovo ukoliko odrasta u sredinama gdje je svakodnevno izloženo različitim jezicima. Apsurdno je ekspresno etiketirati dijete i garantovati roditelju da ono nikad neće progovoriti. Kako ćete vi kao roditelj reagovati na ovakav prisup

Najčešće se dešava da roditelj pada u duboku depresiju, smatrajući da od njegovog djeteta “nema ništa”. POTPUNO POGREŠNO! Uz adekvatnu obuku roditelja, kao i sveobuhvati tretmanski rad rezultati  djece će vas često IZNENADITI I ODUŠEVITI. 

NIKAD ALI NIKAD NE DIŽITE RUKE OD SVOG DJETETA, iako je to sistem već davno uradio. Poklonite mu i posljednji atom snage jer se to itekako isplati. U to se uvjerila i majka iz Pariza sa kojom sarađujem više od pola godine, a našu početnu konverzaciju možete vidjeti ispod.

Ukratko ću vam ispričati našu priču!

Nekoliko mjeseci nakon rođenja djevojčice u potrazi za boljim životom roditelji su se preselili u Pariz. Svjetlost jednog od ljepših gradova Evrope uskoro je ugasila surovost sistema na koji roditelji nailaze. Majka primjećuje da se razvoj mezimice ne odvija baš onako kako bi trebalo. 

Prvi znakovi odstupanja od urednog razvoja odnosili su se na preveliku senzornu osjetljivost. Djevojčica je jela samo tri namjernice, sve ostalo je odbijala. Nije se odazivala na ime iako joj nalaz sluha bio potpuno uredan. Nije ostvarivala nikakav vid gestualne komunikacije sa roditeljima. 

Većinu dana je plakala, vrištala, bacala se i imala potrebu da njeno okruženje bude po nekom njenom redosljedu. Naravno, izostala je i prva riječ

Jedna domina je pala i ispred sebe srušila sve ostale. Sve oblasti razvoja osim grube motorike (sjedenje, stajanje, hod) odvijale su se potpuno van okvira normi za dijete urednog razvoja. 

Još jedan veliki hendikep bio je taj što majka nije poznavala francuski jezik, te u takvoj situaciji nije znala kako i kome da se obrati za pomoć. Nije poznavala pravne okvire i mogućnosti postupanja u nepoznatom socijalnom sistemu. 

Išla je od vrata do vrata, ali u datom momentu sve brave su bile zaključane. Nakon nekoliko mjeseci majka je platila privatnog prevodioca. Tada tek kreće deveti krug pakla. 

"Niko nije dužan ni odgovoran"

Kao i u svakom drugom lošem sistemu “niko nije dužan ni odgovoran” da pruži podršku porodici koja je u stanju šoka jer ne zna šta može da očekuje od svog djeteta, ne razumije njegove reakcije i načine ponašanja.

Uz pomoć prevodioca majka je obišla cijeli grad i nigdje nije uspjela da nađe osobu koja će da pruži adekvatan, individualno prilagođen plan i program rada za njeno dijete, te da je uputi na kojin način isti da realizuje u svakodnevnom, kućnom okruženju.

Svo stručno osoblje s kojim je došla u kontakt akcenat svog rada stavljalo je na puko ETIKETIRANJE DJETETA. Kao ona situacija kad dođete u poštu, banku ili prodavnicu a dočeka vas neljubazno osoblje koje klijente krivi za svoj loš dan.

Upravo tako majka opisuje posjete stručnom osoblju u ovom socijalnom kontekstu. Dijete je samo broj na kilometarskoj listi, a roditelj se godinama bori sa vjetrenjačama (strahu za svoje dijete i okovima koje sredina nameće).

Kada se roditelj pronađe u ovakvoj ”naizgled bezizlaznoj situaciji’‘ često utjehu i podršku traži po raznoraznim grupama na društvenim mrežama. Na takav način majka je uspjela da me pronađe i kontaktirala me.
 

Zakazali smo prvi online termin. Na prvom susretu upoznajem divne, pomalo izgubljene roditelje koji samo žele da učine sve da njihovu djevojčicu što više osamostale za obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti. 

Dijete odstupa u skoro svim oblastima razvoja!

Nakon odrađene kompletne procjene razvoja  zaključila sam da dijete odstupa u skoro svim oblastima razvoja:

  • finim motoričkim sposobnostima;

     

  • intelektualnim sposobnostima;

     

  • govorno- jezičkom razvoju;

     

  • senzomotornom razvoju.
Funkcionalni nivo  djevojčice je bio na nivou bebe od 7 mjeseci. Uz to dijete nije imalo apsolutno nikakvu radnu naviku, samoregulaciju. Za pažnju ne možemo reći da je bila kratkotrajna- laički rečeno djevojčica je nije ni imala. 

Najveći problem bilo je ugroženo zdravstveno stanje uzrokovano prevelikom senzornom osjetljivošću. Odbijala je skoro svaku teksturu hrane. Plakala je, vrištala, udarala majku, bacala hranu, rušila namještaj na svaku pomisao da treba nešto da odradi. 

Sve u svemu jako nizak funkcionalni nivo i potreba za HITNIM I URGENTIM terapeutskim i roditeljskim angažmanom. O njenom razumijevanju svijeta oko sebe ne moramo ni pričati. Nije razlikovala dva osnovna predmeta. Nije razumila osnovne naloge. Predgovorne faze su upotpunosti izostale. 

Ovakva situacija je zahtjevala temeljno i jasno definisanje ciljeva koji su se realizovali kroz adekvatnu obuku roditelja od strane mene kao stručnog lica. 
 

Prvi cilj je bio je ohrabriti roditelje!

Prvi cilj koji smo postavili u ovom procesu bio je OHRABRITI roditelje kako da se nose sa problemom u tako deprivirajućem sistemu kao i staviti akcenat na kvalitet životnog okruženja u kojem dijete odrasta kao i adekvatnu obuku za stimulaciju razvoja u porodičnom okruženju
 
Apsolutno smo promijenili enterijer u kojem je dijete odrastalo. Izbacili smo sve faktore koji bi i na minimalan način mogli omesti njenu pažnju. Upoznala sam roditelje o pristupima djetetu i načinima na koji će razumjeti i adekvatno odgovoriti na njeno socijalno neprihvatljivo ponašanje. 
 
Drugi cilj bio je upoznati djevojčicu sa strukturom rada kao i obavezama, POSTAVITI GRANICE, naučiti da sjedi za stolom, da prati upustva roditelja, čeka svoj red i završava započeto. Uh, možemo reći da je ovo išlo jako sporo. Trebalo je mnogo vremena da dijete percipira roditelja kao autoritet. 
 
 
Majka je u nekim trenutcima htjela da odustane od samih terapija, jer je smatrala da su postavljeni ciljevi realni ali u njenoj situaciji neostvarljivi.
 
Za terapeute su ovakve situacije jako izazovne, jer pored prenošenja teorijskih i praktičnih znanja i vještina, trebaju razumjeti roditelja, dati mu podršku, nadu, nekad i utjehu. 
 
Nakon burnog perioda, djevojčica počinje posmatrati majku kao autoritet, prestaje da plače bez razloga, mijenja neadekvatna ponašanja za ona socijalno prihvatljivija, počinje da sarađuje, da sjedi i da prati upustva majke.  
 
Treći cilj koji smo postavili bio je dovesti dijete do nivoa da pije i jede bar osnovne  namirnice, da žvaće hranu, kako bi zadovoljila osnovne životne potrebe, popravila opšte zdravstveno stanje, a uz to i uvježbavala svoj govorno-jezički aparat. 
 
Senzorni terapeut je imao glavnu ulogu pri ostvarivanju ovog cilja. Nakon par mjeseci dijete počinje da jede skoro sve namirnice, da učestvuje u aktivnostima pripreme i serviranja hrane. Majka opisuje trenutak porodičnog ručka kao nešto nezamislivo, nešto o čemu je prethodno mogla samo maštati.
 
 
Kada smo uspostavili bazu i osnovu za bilo kakav tretman postavili smo još jedan cilj koji i dalje realizujemo, a on se odnosi na realizaciju individualno prilagođenog plana i programa rada koji  obuhvata stimulaciju svih oblasti razvoja ( grubu motoriku, finu motoriku, kognitivne sposobnosti, govorno-jezički razvoj, socio-emotivni razvoj…).
 
Djevojčica u potpunosti samostalno obavlja svakodnevne životne aktivnosti(ishrana, oblačenje, svlačenje, korištenje toaleta). Fine motoričke sposobnosti doveli smo do nivoa koji je u skladu sa njenim vršnjacima.  Pažnju može da održi i do 45 minuta

Završava sve započete aktivnosti. Čeka svoj red. Intelektualni razvoj i dalje stimulišemo, kao i govorno-jezički. Ali ono što je jako bitan dio ovog cilja koji smo ostvarili je odlično razumijevanje svijeta oko sebe, kao i  njen trenutni vokabular, koji možete pogledati na snimcima koje ću postaviti. 

Cilj priče nije da da sam ja najbolja!

Ne smatram da sam najbolji defektolog na svijetu, ali iz iskustva roditelja zaključujem da dosta ljudi koji spadaju pod ovu struku nemaju ono glavno a to je EMPATIJA za roditelje

Znam, ponekad se osjećate kao da ste sami na ovom svijetu. Želite pomoći svom djetetu ali ne znate kako, kad i s kim. Liježete i budite se sa suzama. To je sasvim normalno. Treba vremena da se problem prihvati, shvati i da mu se pristupi.

 

Kada se javi roditelj koji se suočava sa ovakvom problematikom, treba ga shvatiti, ohrabriti, promijeniti njegov način gledanja na ovaj problem, potpuno promijeniti stil života i način organizovanja dana i aktivnosti sa djetetom da bi došli do nekih konkretnih razvojnih ciljeva.

 

Kao što vidite iz poruke u kojoj mi majka opisuje da je glavni problem govorno- jezička produkcija, nakon procjene došli smo do zaključka da je govor sporedan cilj, jer su “mnoge rupe i praznine” postojale prije ove, za roditelje, najbitnije funkcije. 

 

U odnosu sa roditeljima treba biti iskren, jasan i realan, jer jedino tako možemo ostvariti iskrenu i lijepu saradnju.

Sa majkom iz Pariza smo ostvarili mnogo ciljeva. Naravno, naša saradnja traje i trajaće još mnogo dana, mjeseci i godina, jer ponavljam rehabilitacija u ovakvim slučajevima traje dugo.

Nikad ali nikad nemojte odustajati od svog djeteta. Ponavljam, pa čak i ako na nalazu koji dobijete piše 68 dijagnoza, život i funkcionalnost vašeg djeteta zavisi isključivo od vašeg truda, rada i zalaganja. Rezultati će vas iznenaditi i oduševiti samo treba biti strpljiv i nikad ne odustati.

Izjava majke

Čarobni svijet razvoja 2023.

Ni minut vremena djeca do treće godine ne smiju biti izložena ekranu

Ni minut vremena djeca do treće godine ne smiju biti izložena ekranu

Statistika kaže da vršnjaci tog uzrasta provode čak i do 7 sati dnevno ispred malih i velikih ekrana…

Često vi kao roditelj kupujete vrijeme za sebe servirajući djetetu telefon ili tablet, jer jedino tako možete da uzmete koji minut vremena za sebe ili da uradite neke kućne poslove.

Na prvu telefon se čini kao Win-Win opcija, ali…

U prvim godinama života počinje intenzivni razvoj čula i dijelova mozga koji su zaduženi za razumijevanje onoga što djeca vide. Gledanje u ekran, za njih predstavlja samo niz slika bez smisla, a sa druge strane vizualne draži ekrana predstavljaju narkotik na koji se brzu navuku, a čije posljedice mogu biti trajne i nepopravljive.

Zadubljeno gledanje u ekran predstavlja jednosmjernu komunikaciju, koja ide u smjeru ekran – dijete i od njega se ne očekuje nikakva povratna reakcija u datom momentu.

Upravo iz tog razloga mnogi roditelji mi dolaze sa djecom koja kasne u svim oblastima razvoja i ne doživljavaju sebe ni svijet oko sebe (ne ostvaruju kontakt očima, ne odazivaju se na ime, ne usvajaju predgovorne sposobnosti i vještine, ne progovaraju, nemaju razvijenu maštu, igra im je nefunkcionalna). Dijete živi u svom svijetu, odnosno u svojoj kutiji (baš kao na slici ispod).

Kada ne možemo da prihvatimo realnost...

Trend posljedica uzrokovanih prekomjernom izloženosti ekranu, poznatiji kao ekranizacija dostigao je svoj vrhunac za vrijeme pandemije kada je društveni život stavljen na distancu.

Tačno se sjećam te nedjelje i  druženja sa porodicom, kada mi je zazvonio telefon. 

Javila sam se, tada nepoznatoj osobi za mene, a danas mogu slobodno reći prijateljici, koja je bila sva u strahu i panici, jer je primijetila da joj dijete kasni u razvoju.

“Draga Ana, stvarno ne znam šta da radim, u početku nisam htjela da prihvatim, ali kada su mi tete iz vrtića ukazale na to da se moje dijete razlikuje od drugara iz vršnjačke grupe, znala sam da stvari nisu baš najbolje”..

Nažalost, ovo nije jedini slučaj da neko drugi primijeti i sugeriše roditeljima kako razvoj i ponašanje djeteta ne ide po ispravnoj putanji.

Uvijek jedan od roditelja misli da je dijete samo razmaženo prevelikom pažnjom te da mu stručna pomoć nije potrebna.

Kako pogledati istini u beonjače? Prihvatite situaciju.

Svim roditeljima sugerišem da nema smisla obučavati ih o načinima stimulacije razvoja, ukoliko su ubjeđeni da je sve u redu.

Pitala sam je da li je i drugi roditelj prihvatio situaciju. Njen odgovor je bio da nije, te da tvrdi da je dječak samo razmažen i lijen.

Kao stručna osoba, posavjetovala sam je da će otac uvidjeti realno stanje kada odvede mališana u park i obrati pažnju na ponašanje i igru njegovih vršnjaka.

Nakon dva dana ponovo me je Šerka (majka) pozvala i rekla da je otac pristao na procjenu samo zbog nje, kako bi ona bila mirnija…

Nakon sveobuhvatne procjene, shvatila sam da  je dugovremena izloženost ekranu učinila da dijete od 2 godine funkcioniše na nivou bebe od 7 mjeseci.

Polazna tačka od koje smo krenuli, kao u većini slučajeva, bila je korekcija enterijera i uslova u kojima dijete živi. 

Kada ne znate šta kupiti, uvijek je najsigurnije igračku, jer koje dijete ne voli igračke?

Sazrijevanjem djeteta, roditelji primjete da je sve teže održati njegov fokus na neki konkretan zadatak, te da mu pažnja luta na veliki broj igračaka iz okruženja, koje predstavljaju distaktibilnu sredinu, a u drugu ruku većina njih nije ni korisna ni preporučljiva. 

Kao i sve u životu, tako i dijete vaspitavamo i podižemo u trku i na brzinu..

Za malog zvrka misaona imenica je bila da sjedi na stolici. Nikako, ali baš nikako neće da sjedi.. Čim vidi stolicu, vrišti, dobija napade, baca je

Rad na podu nije loša opcija, ali takvim načinom uspostavljanje kontrole nad djetetom i pružanje podrške je mnogo teže. U tretmanima praktikujem da prije svega naučim dijete da sjedi za stolom i da sto veže kao svoj radni kutak. Na taj način rad postaje više strukturisan i organizovan, ponašanje djeteta postaje više kontrolisano od strane roditelja, a radna navika i bolja pažnja je nešto što postižemo mnogo brže nego pri radu na podu ili u hodu.

Nakon samo mjesec dana rada od bacanja do mirnog sjedenja na stolici.

Nedostatak mašte, loša pažnja i ignorisanje okoline...

U našem prvom razgovoru preko telefona Šerka mi je rekla kako je najviše brine nedostatak mašte, funkcionalne igre, ignorisanje okoline i loša pažnja, a sada..

Zašto je fina motorika toliko značajna????

Fina motorika je sposobnost pravljenja preciznih, sitnih pokreta ruku uz zadržavanje dobre koordinacije između prstiju i oka ( fina motorička radnja je praćena pogledom). Jednostavnim pokretima prstiju smanjujemo napetost, ne samo ruku, nego i govornih organa. Igre rukama i prstima čine dijete opuštenijim (emocionalno i mentalno). 

Govor zahtijeva razvijenost motornih vještina. Produkcija govora podrazumijeva pomicanje i kontrolisanje mišića lica, obraza, usana i jezika. Što su djetetovi prsti aktivniji tim se bolje ostvaruje govorno-jezički, intelektualni i emocionalni razvoj. Kada razvoj fine motorike zaostaje- zaostaje i govor!

Razumijevanje i govor je bio na nivou sedmomjesečne bebe!

Dječak nije imao usvojene predgovorne faze poput onomatopeje (oponašanje zvukova iz okruženja), pokaznog gesta, motornih imitacija što je za posljedicu imalo izostanak prve riječi. 

Povezivao je doktora sa lopatom?!

U ovakvim situacijama, često se dešava da i intelektualni razvoj ostane na nivou bebe od nekoliko mjeseci, dijete ne razumije uzročno- posljedične odnose, povezuje stvari koje nisu smislene, kao npr. doktora sa lopatom, umjesto ga slušalice asocijaciraju na doktora. Pored prevazilaženja ove prepreke savladali smo i usmjeravanje pažnje na više stvari istovremeno (združena pažnja).

Zašto je greška davati hemijske olovke i flomastere djeci umjesto grafitnih olovaka i drvenih bojica?

Česta je pojava da mališani imaju probleme prilikom držanja olovke ili bojica, šaranja, korištenja makaza lii drugih alata iz razloga što mišići šake nisu spremni za ovako precizine i ekonomične pokrete. 

Greška je što roditelji podstiču razvoj grafomotornih sposobnosti korištenjem hemijske olovke i flomastera, kao i velikih makaza, umjesto grafitne olovke ili drvenih bojica koji zahtijevaju veći angažman mišića šake i prstiju kako bi se ostavio vidljiv trag na papiru. 

Male, pomoćne makaze uvijek su bolje rješenje za početno rezanje od velikih makaza. 

Plakao je, a mi nismo znali šta mu je..

Nije znao da prenese poruku objasni da li ga nešto boli ili mu nešto treba. Sada prepoznaje i izražava sve vrste emocija. Dođe iz vrtića i kaže: “Mama, jako sam sretan”.

Ključ uspjeha je u roditeljskim rukama !

Prije korone, roditelj su mi lično dovodili dijete, ja odradim tretman sa njim, nakon tretmana roditelj dođe po njega, ja podnesem izvještaj i tako u krug. 

Onda sam sebi postavila pitanje kako dijete da napreduje ako sa mnom radi samo dva puta sedmično i mimo toga apsolutno ne radi ništa kod kuće sa roditeljima?

Odlučila sam promijeniti koncept rada i sa djeteta sam stavila akcenat na roditelje. Cilj mog rada je prvo da  roditelja suočim sa realnim stanjem na osnovu kompletne procjene razvoja, zatim da obučim njih i užu porodicu na koji način i kroz koje aktivosti mogu svakodnevno stimulisati razvoj cjelokupne ličnosti, te na funkcionalan i organizovan način provoditi vrijeme sa mališanom.

Više od edukacije i tretmana!

Nakon godinu dana rada, uspona i padova, dijete smo uspjeli vratiti na ispravan razvojni put.. Pored moje uloge, ključna je bilo što su Šerka i Adnan kao roditelji upijali ono što sam im govorila i što su moje savjete primjenjivali svakodnevno.

Njihova želja i volja su bili presudni u ovom procesu.

Sjećam se dana i prvog kontakta kada dijete bukvalno nije izgovaralo ni jednu riječ, ali na našem posljednjem viđenju rekao mi “Zdravo teto” i “Hvala teto”.

Na tom trnovitom putu terapeut nije samo osoba koja pomaže djetetu i roditeljima, već postajene član njihove porodice i na kraju doživotni prijatelj!

I za kraj izjava majke

Čarobni svijet razvoja 2022.